Moj brat izgubio život u saobraćajki. Bio je oženjen, imao dvoje djece, imao život, ja sam bio momak. Njegova supruga, moja snaja je sve to teško podnijela, izgubila je čovjeka kojeg voli, oca njene djece, životni oslonac. Brat je radio, ona nije i baš je ta NESREĆA mnogo toga lošeg donijela.
Pokušavao sam joj pomoći koliko sam mogao, a onda mi je prije par mjeseci palo na pamet da je pitam da se uda za mene, da ja preuzmem bratovu ulogu, da djeca imaju oca, ona muškarca na kojeg se iskreno može oslonitii u životu. Nisam znao kako da je pitam, jer nije prirodno, međutim odlučio sam se prije 3 dana. Bili smo sami kod kuće i pitao sam je da li bi se udala za mene, a ona mi je tada rekla da bi, ali pod jednim uslovom, a to je da nemamo intimne odnose. Iskreno o tome nisam ni ja razmišljao i jedino što mi je bitno da koliko toliko popravim ono što sam totalno uništio.
Razgovarali smo o tome u zadnjih par dana više puta i definitivno ćemo krenuti u tom pravcu, jedino zbog male sredine razmišljamo da se odselimo, možda čak i u neki evropski grad, negdje gdje niko ne zna našu tužnu prošlost, negdje gdje niko neće osuđivati to što sam oženio ženu pokojnog brata. Nije prirodno, znam, ali to radim iz najboljih namjera, kako bi djeca mog brata imala normalno djetinjstvo, jer snaja ne može sama, a da se uda za nekog nepoznatog muškarca, ko zna kako bi se taj neko ponašao prema djeci, ja… ja ću ih voljeti i paziti kao svoju. Vjerujem da će biti dosta negativnih komentara, takva smo sredina, ali … nadam se da će me, odnosno nas barem neko razumjeti i podržati. Hvala…
