Klikom na sliku zatvorite prozor.

                                       

Sin je umro i ostavio veliku plavu mrlju na tepihu

Kada ste mama vrlo lako je biti uhvaćen u svakodnevne frustracije. Čišćenje pahuljica sa kontrolne ploče, brisanje tragova masnih bojica sa zidova, ribanje mrlja od tinte sa tepiha te završavanje tjestenine i sira u kojima je LEGO kockica u koju ste upravo zagazili (za dvostruki užitak) – sve to može dovesti do velike frustracije.

Stoga je zadnje što bismo očekivali to da će mrlja koja se ne može oprati sa tepiha i koja je plave boje izmamiti suze radosnice, ali 14 godina nakon smrti sina Heather Duckworth- Jacoba, ali upravo se to dogodilo.

U objavi koju je Heather stavila na Facebook pod naslovom „Plava mrlja“, Heather nas sve upućuje da iskažemo zahvalnost za one stvari u životu koje zaista vrijede i da uvidimo one koje ne vrijede. Pročitajte u nastavku ovu poruku i pobrinite se da dok ju čitate pored sebe imate kutiju s rupčićima.

Plava mrlja

Prošle večeri ribala sam neku sluz koju je moja kćer donijela odnekud. Imamo ponekad problem sa sluzi u našoj kući jer ona ostavlja ljepljiv nered. Moja kći je počistila većinu, a ja sam čistila onaj dio koji je bio čvrsto zaljepljen i već me polako poečo živcirati taj nered. Izgledalo je kao da je sluz posvuda. I u tome trenutku sam se prisjetila još jedne situacije kada sam isto tako čistila veliki nered. To se dogodilo prije puno godina i sjećanja su počela navirati…

Prije 14 godina…

Bližilo se vrijeme spavanja. Bili smo tako blizu. Bila sam iscrpljena, bila sam prljava i bilo mi je vruće. Zahvaljujući trojcima i njihovom 4-godišnjem bratu kod nas je uvijek bilo burno i zauzeto. Imala sam jako malo vremena za sebe i vjerojatno je prošlo četiri dana otkako sam se posljednji put istuširala. Svakoga trenutka svoga života brinula sam se za njihove potrebe i unatoč tomu što sam bila u potpunosti iscrpljena, ne bih željela da je drugačije. Moje ruke su bile ispunjene, ali je isto tako bilo i moje srce.

Foto: Facebook

Upravo smo završili s noćnim ritualom večeranja i kupanja. Okupila sam svoje dečke u igraonicu kako bi se igrali nekoliko minuta prije odlaska na spavanje. Neke pjesme su svirale na radiju, svi su plesali, pjevali i igrali se svojim igračkama. Brzo sam pospremala igračke jer sam željela da moji dečki što prije odu u krevet kako bih se na brzinu mogla istuširati. Tada sam u jednome trenutku čula kako jedan od dječaka govori ”oh ne”.

Okrenula sam se baš u trenutku da vidim kako je penkalo eksplodiralo u ruci jednog od mojih dječaka i kako se plava tinta širila po cijelome tepihu. On je, vidjevši kako tinta prska po njegovoj čistoj pidžami, radosno uskliknuo. Bila sam zaprepaštena kada sam vidjela plave mrlje koje su zaprljale naš novi tepih. Brzo sam dozvala muža, koji je tada prao suđe, neka dođe i neka mi pomogne. U sekundi sam se uzrujala, uzela sam sina i odnijela ga u kupaonicu kako bih ga oprala dok je moj muž počeo ribati plave mrlje sa tepiha.

Bila sam toliko uzrujana da su mi suze počele curiti. Bila sam premorena. I ljuta. Ono, baš, baš ljuta. Nisam bila ljuta na svoga sina (koji je bio plav poput Štrumfa), već sam bila ljuta na sebe jer sam ostavila penkalo u dosegu djeteta. U ovoj kući smo živjeli šest mjeseci, a tepih je već bio upropašten.

Te smo večeri ribali tu mrlju sat vremena i nismo je mogli očistiti.

Idućega dana pozvali smo čistače tepiha koji su tepih čistili posebnim sredstvima, no mrlja je i dalje ostala. Osjećala sam kao da me, onako svjetla i plava, gleda.

Svaki puta kada bih pogledala u tu mrlju osjećala bih se razočarano. Bila je ružna i sušta suprotnost našeg tepiha. Bez obzira na to što učinili ta mrlja je ostajala ondje. Ta mrlja me činila razočaranom i posramljenom. Ljutila me je i uzrokovala da se osjećam kao loša majka jer sam ostavila penkalo da bude u dosegu djeteta. Ta plava mrlja je bila jedna velika negativnost u mome životu. I mrzila sam je.

Idućeg mjeseca mom slatkom sinu, koji je cijeli tepih zaprljao plavom tintom, je dijagnosticiran rak. Dvije godine kasnije je umro.

Moj sin je umro, a plava mrlja? Bila je još uvijek ondje i stalno me podsjećala na moga sina. Ona je bila stalan podsjetnik na nešto što je bilo toliko nevažno… nešto što je bilo nevažno u samome životu.

Ta plava mrlja bila je podsjetnik na to da je život neuredan, ali da ga se isplati živjeti. Stalan podsjetnik na to da se ne trebamo brinuti oko malenih stvari. Stalan podsjetnik na to da nisu ”stvar” te koje su važne, već ljudi. Stalan podsjetnik na to da se nesreće događaju. Stalan podsjetnik na to da trebamo pustiti nevažne stvari i da se čvrsto trebamo držati za ono što je uistinu važno.

Tijekom godina ta mrlja nije niti malo izblijedjela. Lijepo se isticala na našem tamnom tepihu. Dobro smo ju prekrili pokućstvom, ali svaki puta kada bih pomaknula pokućstvo kako bih očistila ispod, ta mrlja bi bila ondje i kao da je zurila u mene. Svaki puta kada bih je ugledala oduzimala mi je dah i podsjećala me na gubitak.

Ta mrlja koja me je znala rasplakati sada čini to da budem Bogu zahvalna na svim tim uspomenama.

Ona me podsjeća na to da je život prljav. Biti će mrlje na kuhinjskom podu. Voda zlatne ribice koja je prolivena po cijelome automobilu. Prozori razbijeni bejzbolskim lopticama. Košare za veš prepune, kao i suđe koje preplavljuje sudoper. Otisci prstiju na staklenim vratima i masne bojice po cijelome stolu. I biti će plavim mrlja na potpuno novom tepihu.

Ali ti neredi? Oni će nastati kada živimo, volimo, rastemo i kada učimo. Mrlje nas uče zahvalnosti. One su u stvari zamaskirani blagoslovi.

I znate što?

Željela bih imati milijun plavih mrlja na svome tepihu ako bi to značilo da ću imati još jedan dan sa svojim sinom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *