Braća blizanci Saša i Dejan Matić su već decenijama prisutni na estradnoj sceni i imaju veliki broj obožavalaca. Svaki njihov koncert je rasprodat danima prije održavanja a i njihov privatni život privlači veliku pažnju.
Saša Matić, omiljeni pjevač poznat po svom scenskom nastupu i divljenju publike, prije nekoliko desetljeća suočio se s izazovom gubitka vida, zajedno sa svojim bratom Dejanom Matićem. Unatoč tome, i dalje je visoko cijenjen i kao pjevač i kao pojedinac. Privatni životi ovo dvoje pjevača pobudili su znatiželju mnogih, posebice oko okolnosti zajedničkog gubitka vida i eventualnih kirurških intervencija koje bi im mogle vratiti vid.
Godinama su vjerni obožavatelji sudjelovali u nagađanjima i raspravama, razmišljajući o intrigantnoj mogućnosti da ti pojedinci povrate svoju sposobnost “vida”. Prema pouzdanim izvorima, braća Matić rođena su prerano te su jedno vrijeme morali biti smješteni u inkubatore. Naknadno je medicinsko osoblje primijetilo da sva djeca imaju nedostatak vida, što je kasnije potvrdio i vodeći liječnik iz Beograda.
Najprije se tvrdilo da je za Matićevu nesposobnost da danas vidi isključivo liječnički nemar. Saša, koji je potvrdio, izrazio je dvojbu je li kriva medicinska sestra ili liječnik, ali je potvrdio točnost informacija. U dobi od 30 godina, oba brata su dobili mogućnost da se podvrgnu operaciji oka, a liječnici su obećavali 70% šanse za oporavak vida.
No, Saša i Dejan, kao i njihovi roditelji, ponudu su odbili jer su je prepoznali kao eksperimentalni postupak. Saša, koji već godinama sluša te priče o njihovom vidu, postao je ravnodušan na to i umoran je od tih priča. Rekavši kako je riječ o osobnoj stvari, poručio je kako ne treba brinuti druge. Zadovoljan svojim trenutnim stanjem bića, izjavio je da voli svoj život i priznao dodatne mogućnosti koje mu je viša sila dala za postignuće i sreću.
Bez sumnje, riječ je o njegovom glasu. Naposljetku, zaključio je potvrdivši svoju predanost normalnom životu i izrazivši nepokolebljivo zadovoljstvo, izjavivši da svoj život ne bi mijenjao ni za što postojeće. Prerano rođenje blizanaca uvjetovalo je njihov smještaj u zagrebačku bolnicu, gdje su bili zatvoreni u inkubatore.
Tragično, vrijeme provedeno u inkubatoru rezultiralo je gubitkom vida. Međutim, ovaj neuspjeh nije spriječio njihov razvoj niti spriječio njihovu sposobnost da njeguju uspješne glazbene karijere zahvaljujući svom iznimnom talentu i nepokolebljivoj predanosti. Od trenutka kada su došli na svijet, blizanci su dijelili neraskidivu vezu. Unatoč Sašinoj sljepoći, on sebe nikad nije doživljavao drugačijim.
Roditelji Zoran i Zorica odmalena su im usađivali osjećaj samodostatnosti, učeći ih da samostalno obavljaju svakodnevne poslove poput pospremanja kreveta i slaganja odjeće. Ovo rano obrazovanje o autonomiji oblikovalo ih je u samostalne pojedince. U dobi od tri godine, blizanke su pokazale svoje glazbeno umijeće. Imali su dvije drage pjesme, jednu Olivera Dragojevića, a drugu himnu “Druže tito mi ti se kunemo” vezanu uz Drvar, koji se često nazivao “Titovim Drvarom” zbog bliske povezanosti s bivšim vođom.
- Kad su blizanci otpjevali ovu pjesmu, svima koji su ih slušali postao je očit njihov izuzetan glazbeni talent. Njihovi skladni glasovi besprijekorno su se stapali. Na kraju mu je Sashina baka poklonila harmoniku, što je u njemu rasplamsalo strast za muziciranjem. Blizanci su uživali u svojim izvedbama, kako vokalnim tako i instrumentalnim. Od 1978. do 1985. godine boravio je u Drvaru da bi se s obitelji preselio u Beograd.
Saša je jako volio Drvar, pa je svaki godišnji odmor provodio u ovoj općini. Još za vrijeme rata u BiH 1995. obitelj Matić odvažila se u Drvar, što je iznenadilo vojnike na vojnim punktovima. Unatoč sukobu koji traje, Matići su, vođeni ljubavlju prema Drvaru, iz Beograda otputovali u dragi rodni grad. Mnogi su pogrešno smatrali da su Matići bili izbjeglice koje su iz Drvara pobjegle u Beograd, jer su često putovali s izbjeglicama.
No, zapravo su u Beograd stigli puno ranije kako bi se blizanci mogli školovati u glazbenoj školi. Iako je Zoran, njihov otac, iz Beograda, Drvar je toliko volio da ga je smatrao svojim rodnim mjestom. Kada je prvi put stigao u Beograd sa sedam godina, sve mu je izgledalo nepoznato. Navikao je da u Drvaru poznaje svakoga, poznaje svaki kutak, slobodno posjećuje prijatelje i samostalno se kreće.
Po dolasku u Beograd, blizanke su bile zapanjene oštrim kontrastom u odnosu na njihovu prijašnju slobodu u Drvaru. Prostranost grada i njihova nepoznanica bili su porazni. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, priviknuli su se na urbani život i sklopili brojna prijateljstva, pa je sve bilo lakše podnošljivo. Saša je bio izvrstan u studiju, unatoč početnim poteškoćama, te je uspješno završio školovanje na klavirskom odjelu u Zemunu u Beogradu.
Nevjerojatno, tijekom školskih ekskurzija, blizanci su se sami spremali i odijevali, bez ičije pomoći. Dok su ga profesori poticali da upiše glazbenu akademiju, Sašu je privlačila privlačnost zabavnog posla, smatrajući ga privlačnijim od klasične glazbe. Njegova krajnja težnja je da na kraju završi studij na akademiji.
