“Imate li neku kremu za ruke?”, pitao je čovjek ulazeći u apoteku.
Ruke su mu bile skoro pa uništene od cementa. Lako se dalo zaključiti da čovjek svakodnevno radi tažak fizički posao.
Apotekar se nasmijao i rekao: “Da, naravno, imamo uvoznu, ona je skuplja, a imamo i ovu slabiju, od domaćeg proizvođača”.
Međutim, radnik u apoteci pomisli da ga ovaj nije dobro razumio, pa ponovi: “Ta je skuplja, ona je kvalitetnija, možda ipak da uzmete ovu?!”, pokazivajući na svijetlo plavu domaću kremu.
Čovjek podiže svoje ruke i reče apotekaru: “Ja radim na građevni već godinama. Cement mi je poprilično oštetio kožu na rukama, a kod kuće imam malu kćerkicu. Sa ovakvim rukama je ne mogu pomilovati po njenom nježnom licu. Bolje da uzmem ovu skuplju, ne bi li ipak omekšala moje ruke. Cijena nije problem. Znate, puno volim svoju malu kćerku i sve bih dao za nju”.
Lice apotekara se skamenilo. Pokušao je sjetiti se kada je zadnji put pomilovao svoju djecu i posvetio im pažnju. Čovjek ga je natjerao da sebe vidi kao siromašnog i bijednog čovjeka. Pravo siromaštvo je siromaštvo srca i duše, nije stvar materijalnog bogatstva.
