Svetlana Ceca Bojković, jedna od najvećih dama među glumicama koja čvrsto stoji iza svojih stavova, izgradila je zavidnu karijeru koju mladi umjetnici priželjkuju. Sa druge strane, bila je spremna da čini razne stvari zbog ljubavi, te joj ni selidba u drugu zemlju i promjena života iz korijena nije teško pala. Njeno ime postalo je sinonim za vrhunsko glumačko umijeće na prostoru bivše Jugoslavije. I dalje je veoma aktiva i stalno radi na novim ulogama, ali za brojnu publiku će ona biti zauvijek čuvena Emilija iz “Boljeg života” i Antonija iz “Sretnih ljudi”.
– Za sebe mislim da sam sporo sazrijevala kao glumica. Možete da imate talenat, da budete dobri, ali u moje vrijeme je bilo drugačije vaspitanje mladih ljudi, vi nemate svijest o tome da ste dobri. Treba vam vrijeme i iskustvo da osvijestite svoje mogućnosti. Naš posao je zanimljiv i malo je riskantan, jer čovjek treba da bude zdrava i jaka ličnost izvan onoga što radi, ne da bi se održao, nego da bi napredovao. Ova naša gluma, za onoga ko time hoće ozbiljno da se bavi, jeste proces koji traje cijelog života. A ja sam ostala kao Emilija i Antonija iz serija “Bolji život” i “Srećni ljudi” – rekla je legendarna glumica.
Ljubavni život kao na filmu
Još dok je bila studentkinja zaljubila se u osam godina starijeg kolegu Miloša Žutića, te je već sa 21 godinom stala na ludi kamen.
– Dvije godine poslije upisa na Akademiju bila sam još kao student, po odluci Bojana Stupice, primljena za stalnog člana ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta. I te 1968. godine igrala sam u sedam premijera, a imala sam i osmu, ličnu: Udala sam se za glumca Miloša Žutića. Potom sam, 1970. diplomirala, a vrlo brzo, krajem 1972. donijela sam na svet Katarinu, moju Kaju— otkrila Ceca je svojevremeno za “Politiku”.
Imali su veoma neobičan brak prepun anegdota koje su glumicu dovodile do suza, ali od smijeha.
– Mišino udvaranje, naše zabavljanje bilo je puno sad već antologijskih anegdota. Recimo, sjećam se jednog Uskrsa. Miša je bio u vojsci. Mi u kući upravo završavamo uskršnji ručak, kad on zove. Kaže, sad ću da dođem po tebe. Pa kako, gdje si, pitam. A on će – samo se ti spremi i ne brini, eto mene. Ja zbunjena, nije mi rekao da dolazi na odsustvo. Htio je da me iznenadi i uspio. Stiže. Na njemu divno, sivo odijelo. Elegantan, zanosan. Odlazimo u šetnju na Ušće, sa novobeogradske strane – objašnjavala je jednom prilikom Svetlana i dodala:
– Dan predivan, mi šetamo, razgovaramo, smijemo se, kad on odjednom „da li si raspoložena za jednu bečku šniclu?“. Kažem da ne mogu, da sam upravo ručala. Kad će on „možda bi ipak htjela“ i vadi je iz unutrašnjeg džepa sakoa. Ja u čudu, smijem se, kažem da sam sita. A, on je elegantno baci, kao da se ništa nije dogodilo. Šetamo dalje i poslije nekog vremena značajno me pogleda i kaže: „A jedan pohovan pileći batak?“ i opet ga vadi iz unutrašnjeg džepa sakoa. Ja u nevjerici, prasnem u smijeh, zagledam pomalo u njegovu postavu na sakou. Nigdje fleke. Kroz smijeh i čuđenje odgovorim da stvarno ne mogu, a on ga, onako nonšalantno, jednim elegantnim, značajnim gestom, a kao da se ništa ne dešava, preko glave baci u rijeku – pričala je kroz osmjeh.
Međutim, kako je uplovila u bračne vode veoma mlada i nezrela, njihove ljubav je doživjela krah.
– Udala sam se kad sam imala dvadeset jednu godinu, a Miloš osam više. Bili smo nedozreli za brak. I došlo je do erozije naše zajednice, ali ne i našeg ljudskog odnosa. Taj naš ljudski odnos nije izostao do kraja njegovog života, do 1993, do njegove pedeset četvrte godine, uprkos činjenici da smo oboje bili u novim brakovima. Ja sa rediteljem Ljubomirom Mucijem Draškićem, a on sa glumicom Ognjankom Ognjanović sa kojom je dobio sina Đorđa. A i nas dvije smo bile i ostale jako bliske. Miloša je savladala najteža bolest – govorila je.
A onda je zadesila toliko velika ljubav da nije mogla da sačeka da se okonča brakorazvoda parnica! Prije nego što je i formlano postala slobodna žena otpočela zajednički život sa rediteljem Ljubomirom Mucijem Draškovićem.
– Moji brakovi su se preklopili osamdesetih godina. U zajednicu sa Mucijem ušla sam prije razvoda od Miloša. Moja i Mucijeva ljubav bila je jača od svih pravnih normi, a zvanično smo se vjenčali tek 1990. godine. Jer, i on je, iz svog prvog braka, izašao na isti način kao ja iz svog – ispričala je svojevremeno Svetlana Bojković.
Međutim, i on se kasnije suočavao sa ozbiljnim zdravstvenim problemima.
– On je krajem devedesetih počeo da tone u neku vrstu depresije, a pravi izraz je odustajanje od života. Nikad prije toga nije htio da se “čekira” kod ljekara. Posle bombardovanja drugari su ga odveli u bolnicu “Sveti Sava” i tada mu je konstatovan problem sa krvnim sudovima. Umro je 2004. od srčanog udara u šezdeset sedmoj godini – otkrila je jednom prilikom Svetlana.
I kada je pomislila da više nikada neće tako voljeti, dok na brak nije ni pomišljala, desila joj se nevjerovatna ljubavna priča. Naime, svog trećeg muža Slavka Kruljevića, diplomatu, upoznala je preko zajedničkih prijatelja.
– Slavkovi prijatelji koji su mene poznavali pozvali su me na večeru. On je prije toga bio u Njujorku četiri godine, gdje je obavljao funkciju zamjenika šefa Misije Srbije pri UN. Kad se vratio, naši prijatleji su upriličili večeru na kojoj smo se upoznali. Oni su onda nastavljali da prave večere da bismo se još bolje upoznali, i tako je to trajalo dva mjeseca, odnosno dok na kraju nismo sami otišli na ručak –
Sudbonosno “da” izgovorila je 2011. godine i nije se pokajala. Pored Kruljevića je pronašla spokoj.
“Prosto mi je mnogo ljepše da živim ovako nego da živim sama. Zadovoljna sam što sam to uradila. Suprug me je osvojio svojim ljudskim kvalitetima i time što imamo sličan pogled na život – zaključila je.
(Stil)
