Tibetanski budizam posvećuje veliku pažnju procesu smrti i prelaska duše u novi život. Prema njihovom vjerovanju, kada osoba umre, ona prolazi kroz fazu poznatu kao Bardo, što označava stanje prelaza između smrti i ponovnog rođenja. Ovo stanje traje 49 dana i podijeljeno je u tri glavna ciklusa, svaki sa svojim specifičnim iskustvima i izazovima za dušu.
Faze Bardo stanja:
Chikhai Bardo (Bardo trenutka smrti):
Ova faza započinje odmah nakon smrti. Duša se odvaja od tijela i može doživjeti jaku svjetlost, zvukove i razne vizije. Ako duša prepozna ovu svjetlost kao odraz svoje istinske prirode, može postići oslobođenje, poznato kao nirvana.
Chonyid Bardo (Bardo stvarnosti):
Tokom ove faze, duša doživljava različite vizije, uključujući božanstva i demone, koji su zapravo manifestacije njenih karmičkih djela. U ovoj fazi, duša ima priliku da se oslobodi ciklusa ponovnog rađanja, ako prepozna ove vizije kao projekciju vlastitog uma.
Sidpa Bardo (Bardo postojanja):
Ako duša nije postigla oslobođenje u prethodnim fazama, ulazi u Sidpa Bardo, gdje se priprema za ponovno rođenje. Ovdje duša doživljava vizije svojih budućih roditelja i drugih karmičkih uticaja koji će odrediti njen sljedeći život.
Ponovno rođenje i karma:
Tibetanci vjeruju da duša tokom Bardo stanja prolazi kroz iskustva koja su rezultat njenih prethodnih djela (karme). Dobra karma može dovesti do povoljnog rođenja ili čak prosvjetljenja, dok loša karma može dovesti do nepovoljnog rođenja ili patnje u nižim svjetovima. Posljednji trenuci čovjekovog života su ključni jer njegove posljednje misli i osjećanja mogu uticati na usmjerenje u sljedećem životu.
Molitve i obredi:
Tibetanska budistička tradicija naglašava važnost molitvi i obreda tokom Bardo perioda. Porodica i monasi se mole i izvode rituale kako bi pomogli duši da pronađe mir i pređe kroz ove faze na način koji će joj omogućiti povoljno ponovno rođenje ili čak oslobođenje. “Tibetanska knjiga mrtvih” (Bardo Thödol) se često čita umrlom kako bi mu se pomoglo da prepozna različite faze kroz koje prolazi duša.
Nebeska sahrana:
Jedan od poznatijih tibetanskih običaja je nebeska sahrana, gdje se tijelo ostavlja na otvorenom prostoru i nudi pticama grabljivicama. Ovaj čin se smatra dijelom prirodnog ciklusa života i simbolizuje nesebičnost, jer tijelo postaje hrana drugim bićima.
Za Tibetance, smrt nije kraj, već prelaz u novi oblik postojanja, a način na koji se taj prelaz odvija može imati dubok uticaj na buduće živote duše.
