Mnogo puta mi je mama govorila da sam joj uništila život – taman kada je mislila da je završila sa rađanjem nakon troje djece, stigla sam ja. Jedna od najranijih uspomena koje imam je kako joj prilazim da me pomazi, a ona me gura od sebe i kaže: “Skloni se, ostavi me na miru, ti si očeva. Idi kod njega“.
Imamo i jednu sliku sa piknika. Ja imam oko tri godine i držim nož dok me majka spokojno gleda. Danas, kada sam i sama majka jedne 16-godišnjakinje, ne mogu da shvatim kako je mogla da dozvoli da joj se dijete igra sa nožem. Danas shvatam i da je mojoj majci očajnički trebalo da bude u centru pažnje i nije željela da joj iko to oduzme, pa čak ni dijete, piše književnica Kler Vitfild u svom eseju o narcisoidnoj majci koji je izazvao mnogo pažnje, a mi ga prenosimo u cijelosti.
Ona je bila zvijezda filma, a djeca anonimni statisti
U njenom životu, ona je morala da bude zvezda filma, dok su djeca bila anonimni statisti, više objekti nego ljudi. Ako bismo doveli prijatelje u kuću, borila se za njihovu pažnju i divljenje, upotrebljavala je svu svoju harizmu. Ako joj to ne bi uspjelo, izazvala bi svađu sa ocem – bilo šta, samo da svi gledaju u nju.
Moja majka je takođe sklona mijenjanju svojih iskaza, pa tako nikad neću zaista znati zašto sam u djetinjstvu ostala bez psa. Nadam se samo da je veterinar imao dobar razlog da ga uspava, da to nije bilo samo uslišavanje mamine želje. Godinama kasnije kada sam je pitala o tom događaju, poricala je da je vikala na mene. Možda bih i pomislila da izmišljam da nemam sestru koja se jasno sjeća toga.
Ukratko, moja majka je bila narcis i umalo me je uništila. Umrla je januara 2016. godine i možda ćete pomisliti da sam osjetila olakšanje. Međutim, tek tada je uslijedio moj psihički kolaps jer sam bila primorana da se konačno suočim sa uspomenama iz života sa njom.
Mama je imala 69 godina kada je primljena u bolnicu sa dijagnozom raka pluća. Mjesec dana kasnije je umrla. Igrala sam ulogu savjesne ćerke i putovala do njenog grada i bolnice tri puta nedeljno.
I na samrti je sijala otrov
U tom dobu bila sam već u srećnom braku sa mojim voljenim Dankanom i imali smo 12-godišnju Kejtlin koju sam ja rodila u prethodnoj vezi. Imala sam i dobar posao i ubijedila sam sebe da sam pobijedila demone svog detinjstva.
Međutim, kada sam vidjela mamu u bolničkom krevetu, sa maskom za kiseonik, potresla sam se. Neko ko je bio tako zastrašujuć cijelog svog života sada se pretvorio u tu krhku osobu. Ipak, i tada je još uvijek mogla da seije otrov. Znala sam svoju majku i svakako nisam očekivala nekakvo izvinjenje ili objašnjenje, ali nisam očekivala ni svađu.
Jednom prilikom, bila sam u sobi nekih 10 minuta nakon napornog puta, skinula je masku sa lica i rekla mi: “Možeš da ideš”. Drugi put me je napala što sam kao djevojčica odustala od časova klavira. “Kladim se da sad žališ zbog toga!”, rekla mi je.
Kroz sve to sam ostajala nema, kao i uvijek kada bi me napala. Imala sam 37 godina, a opet sam se ponašala kao djevojčica.
Tek pred sam kraj učinilo mi se da je možda osjetila nešto prema meni, nešto slično nježnosti. Željela je da mi ostavi novac za novu kuhinju kad ona umre. To je jedini znak nježnosti koji je ikad pokazala prema meni.
Kada je umrla, svi smo bili sa njom. Dok su moji braća i sestre plakali, ja nisam prolila ni jednu jedinu suzu. Nisam ništa osjećala ni na sahrani. Tek mjesec dana kasnije pojavila su se neka osjećanja. Prvo osjećanje koje je stiglo bila je sloboda – više nikad neću čuti njene kritike na moj račun. Onda je stigao bijes jer nikad neću imati priliku da je pitam zašto je bila takva prema meni. Mračne uspomene su me preplavile i isplivale su decenije mog potisnutog bijesa. Zašto je bila takva prema meni? Da li me je ikad voljela? Počela sam da se raspadam. Više nisam mogla da radim, počela sam da zanemarujem ćerku. Pojavio mi se i Hašimoto. Prestala sam da se viđam sa prijateljima i počela sam da pijem svako veče da se opustim.
Zbog majke sam postala žena koja ne umije da kaže “NE”
Zbog majke sam postala žena koja ne umije da kaže “ne” jer sam očajnički željela odobravanje od drugih. Ako je već majka mislila da ništa ne radim kako treba, morala sam da imam potvrdu drugih i zato nikad ništa nisam odbijala a kada bi se ispostavilo da nisam dorasla zadatku, raspala bih se.
Dok sam se tako prisjećala svega, i odnos sa mužem počeo je da se raspada. Nebrojeno puta ćerka me je zaticala kako sjedim i plačem. I dalje sam čula majčine kritike u glavi. Stalno je bila uz mene, podsjećala me da ništa ne radim kako treba i da ništa neće biti od mene, da sam predebela, premršava, prevelika kukavica.
Kada sam bila mala, njena arogancija djelovala mi je privlačno. Sve što sam željela bilo je da obrati pažnju na mene. Uvijek je radila neočekivane stvari – recimo, kada mi je bez najave kupila štene. Bila je lijepa, atraktivna i privlačila je ljude kao magnet. Tek kada sam malo odrasla i počela da boravim u domovima svojih prijatelja i posmatram njihove roditelje shvatila sam da se moja mama ne ponaša kako treba.
Moj otac bio je u mornarici i kada sam se rodila, mama je bila jedina zadužena za nas. Bila je nesrećna. Tata je bio spreman na sve samo da ima miran život i nikada joj se nije protivio. Mama se uvijek ljutila kada sam zvala tatu da nešto zajedno radimo. “Ne očekuj od njega ništa, on samo želi ručak na stolu i to je sve”.
Kritikovala me je jer ličim na njega. Udarala me je često i uvijek sam se zaklinjala da ću joj uzvratiti kada porastem. Naravno, nikad nisam ni pokušala.
Ako sam plakala, rugala mi se. Ako bih se zbog toga naljutila, udarila bi me. Zato je jedina odbrana bila da nikad ne pokazujem emocije, da umrem iznutra i da gledam bijelo i bez reakcije, šta god da se dešava.
Jedino dobro u svemu je to što je mama bila veoma angažovana oko mog školovanja. Bila sam prva u porodici koja je otišla na fakultet. Nije to bilo zbog mene same, već zbog njene riješenosti da će makar jedno dijete školovati do kraja.
Na fakultetu sam bila izgubljena jer sam navikla da neko dominira nadamnom, pa sam ulazila u poremećene odnose sa muškarcima koji su me tretirali loše, kao i moja majka.
Kada sam se zaposlila, upoznala sam oca moje ćerke. Bio je dobar prema meni, bili smo u vezi dve godine kada sam zatrudnila. Tri godine kasnije se naša veza okončala i postala sam samohrana majka bez podrške porodice.
Onda sam upoznala Dankana 2007. godine i život mi se preokrenuo. Sagradili smo život iz koga smo izbacili moju majku. Moje roditelje je vidio svega dva puta – jednom kada je tati dijagnostikovan tumor mozga 2011. godine. Tada mi je delovalo besmisleno da se ljutim na njega iako smo prije toga prekinuli kontakt. Kao i uvijek, ušla sam u ulogu tihe pomoćnice i zanemarila svoja ojsećanja. Majci nisam govorila ni riječ, kako god da se ponaša prema meni jer nisam željela da izazove scenu koja će potresti tatu.
Kada je otac umro šest mjeseci kasnije, nije mi ni palo na pamet da imam pravo da žalim. Morala sam da se posvetim majci. I opet sam progutala osjećanja i angažovala se oko nje. Možda su zbog toga sav bijes i mržnja isplivali iz mene kada je i ona umrla. Srećom, nakon par mjeseci takvih emocija, potražila sam pomoć ljekara.
Polako sam shvatala da sada, kada majke nema, konačno sam slobodna. Više nisam morala da strahujem da će iskočiti i krenuti da me kritikuje. Tek sada učim da biram prijatelje prema onome koliko mi uzvraćaju. Ranije sam prijatelje birala na osnovu toga koliko sam ja njima korisna. Odjednom sam počela da upoznajem sebe.
A inače, mama mi ipak nikad nije kupila kuhinju. Jeste mi ostavila novac za nju, ali sam ga potrošila na kurs kreativnog pisanja koji sam iskoristila tako što sam napisala debitantski roman. To je moj način da povratim kontrolu nad sobom.
(Žena Blic)