– Kada sam bila dijete, sjećam se da sam ležala na podu svoje sobe sa širom otvorenim vratima dok su moji roditelji gledali TV u dnevnoj sobi oko 1 ujutro. Odjednom, pokušala bih ustati da odem u kupatilo, i moj mozak bi gotovo simulirao to. Nije mi palo na pamet sve do petog puta da nikada zapravo nisam ustala.
Bila sam zakovana za pod, nesposobna da se pomaknem, govorim ili pozovem roditelje. Činilo se kao da mi je nešto isisalo dušu iz tijela i da sam prikovana za tlo. Tek kada je moj otac ušao da me vrati u krevet, počela sam očajnički plakati.
—
“Tokom vikenda, moj suprug i ja smo se družili s prijateljima, jednostavno se zabavljajući, kada se dogodio trenutak koji još uvijek ne mogu zaboraviti. U grupi je bila Sara, mlađa žena u ranim dvadesetim godinama koja je stvarno zaljubljena u fitnes.
Počela je govoriti o svojoj rutini vježbanja, a moj suprug, koji također diže tegove, uključio se u razgovor. Isprva mi nije smetalo — sve dok se stvari nisu promijenile.
Sara je spomenula da radi na tome da dobije certifikat kao lični trener, a tada je moj suprug, s pićem u ruci i osmijehom na licu, rekao:
‘Moja žena treba da izgubi nekoliko kilograma, ali je nemotivisana. Možda uz tvoju pomoć može dobiti to ubitačno tijelo.’”
“Zamrznula sam se. Da li je stvarno to rekao? Pred svima? Nisu bile samo riječi — bila je to njegova nonšalantnost.
Kao da su moji problemi s tijelom nešto o čemu se može šaliti, nešto što svi mogu čuti.
Osjećala sam se posramljeno i ponizno. Pokušala sam se nasmijati, ali unutra sam bila slomljena i pokušavala sam zadržati suze. Nije pokušavao biti zao, ali su njegove reči duboko zabolele. Nije se radilo o težini — radilo se o tome da je obznanio moje nesigurnosti, srozavajući me na nešto što treba ‘popraviti’ uz pomoć ličnog trenera.
Sada ne mogu prestati prebacivati taj trenutak u glavi, pitajući se jesam li preuveličala ili imam svako pravo osjećati se povrijeđeno koliko se osjećam.”
(Izvor: Brightside)