Udala sam se u subotu, a nisam ni slutila da ću toliko plakati na kraju dana svog vjenčanja, da mi neće biti dobro.
Nakon što su se gosti razišli, ja i moj muž smo počeli pregledati poklone… koverte i sve što smo taj dan od svojih priajtelja i rodbine dobili.
Rukopis na jednoj koverti mi je odmah privukao pažnju. Bio je to rukopis moga djeda. Odmah sam odlučila da provjerim koliko novca mi je djed dao za moju sretnu budućnost, a kada sam otvorila zaprepastila sam se.
U koverti je bilo ….
Odmah sam odlučila da provjerim koliko novca mi je djed dao za moju sretnu budućnost, a kada sam otvorila zaprepastila sam se. 20 eura je bilo… samo, ali onda sam vidjela da je u koveri i pismo. Izvadila sam ga i počela čitati, a na prvoj rečenici su mi krenule suze na oči.
Napisao mi je da je taj dan bio najponosniji i najsretniji čovjek na svijetu, jer gledao kako postajem samostalna žena, kako počinjem da gradim svoju porodicu.
“Cijeli bih ti svijet poklonio kad bih mogao, ali nemam više, ne mogu… Odvojio sam ovoliko koliko sam imao…”
Iskreno u prvi trenutak sam se razočarala, osjećala poniženom… nije zbog novca, već sam u tom trenutku osjećala nepoštovanje, ali ove riječi… vrijede mi više nego da mi je poklonio 1.000 eura.
Shvatila sam u tom trenutku da zaista nije sva sreća u novcu…”