Na autobuskoj stanici dolazak autobusa čekali su starac i jako tužna trudnica.
Starac je radoznalim pogledima posmatrao ženin stomak dok je nije upitao: U kom mjesecu je tvoja trudnoća?
Žena je bila rastrojena, a tjeskoba je nestala s njenog tužnog lica. U početku nije obraćala pažnju na starčevo pitanje, ali je nakon nekoliko trenutaka odgovorila: Ja sam u dvadeset trećoj sedmici.
Starac je upita: Da li ti je ovo prva trudnoca?
Žena je odgovorila: Da!
Starac: Nema potrebe za strahom, ne brini, bićeš ti dobro!
Žena je stavila ruku na stomak i pogledala ispred sebe da zadrži suze i rekla stvarno se nadam!
Starac: Ponekad kod osobe raste osjećaj anksioznosti u vezi sa stvarima koje ne zahtijevaju od njega toliko razmišljanja.
Ona je tužnim tonom odgovorila: „Možda.
Starac je postao znatiželjniji i rekao: „Izgleda da prolaziš kroz teško vrijeme.
Zašto vaš muž nije uz vas?
Moj muž, Ostavio me je prije četiri mjeseca!
– Ali zašto ?!!
– malo je komplikovano
– Šta je sa tvojom porodicom? Tvoji prijatelji, zar nemaš??
Duboko je udahnula i rekla: „Živim samo sa svojim bolesnim ocem.
– Razumijem da sada nije kao što je bio kad je bio mlad!
Suze su joj potekle iz očiju i rekla je: “Da, čak i kada je u ovom stanju.”
– U čemu je problem?
– On jednostavno ne može da se sjeti ko sam ja!
Posljednju rečenicu izgovorila je nekoliko trenutaka nakon dolaska autobusa koji su ćekali.
Ustala je i rekla: Naš autobus je stigao. Ona je napravila nekoliko koraka dok je starac još uvijek sjedio , okrenula se i uhvatila ga za ruku i rekla, hajde, tata! Hajde da se vozimo autobusom! Vozimo se kući!
