Bila sam na praksi u bolnici. U sobi je bio momak koji ima rak. Mlad, lijep momak. Počela sam da pričam sa njim o njegovoj situaciji. Saznala sam da je bio treća godina arhitekture, napustio je studije zbog bolesti, bori se sa tim duže vrijeme, a već ga dugo niko nije posjetio od prijatelja, a navodno ih je imao mnogo. Ja sam se toliko rastužila i rekla sam mu, ja ću da te posjećujem svake srijede.
Prošla je četvrta srijeda kad skontam da sam se zaljubila u njega. Redovno igramo šah, rješavamo ukrštene riječi.
Nadam se da ce se oporaviti.
Bonus:
“Prije 26 godina sin mi je poginuo u saobraćajnoj nesreći”
“Prije 26 godina izgubio sam sina u tragičnoj saobraćajnoj nesreći. Njegova supruga, koja je bila trudna u četvrtom mjesecu, ostala je sa svim našim uspomenama i ljubavlju koja se nije ugasila.
Svaki vikend posjećivao sam unuka, a barem jednom mjesečno provodili bismo vrijeme zajedno s mojim starijim sinom i porodicom na ručku kod njih. Njena posvećenost unuku bila je nevjerojatna, a ona mu je pružila svu ljubav i pažnju koju je mogla.
Nikada nije potražila nekog drugog, iako smo joj govorili da je sasvim u redu pronaći novu sreću. Uvijek je insistirala da nema nikoga osim moga sina; on je bio i ostao njen jedini. Često izgovara da ga još uvijek čeka da se vrati s onog zlosretnog puta.
Unuku nikad ništa nije nedostajalo — osiguravala mu je sve što mu je bilo potrebno. Prije nekoliko mjeseci saznam da je mali diplomirao, a sada se sprema i za brak. Riječi ne mogu opisati koliko sam ponosan na nju, jer je sve to izdržala i uspjela sama. Dao bih sve da moj sin može vidjeti kako je uspješno odgajala svoje dijete i da zajedno uživaju u ljepotama života.”
