Mama je napustila tatu kada sam ja imala samo 4 godine, a moja sestra nepunu godinu dana. Preudala se za komšiju i bez imalo savjesti otišla sa njim u Australiju. Tata je o mani i sestri brinuo neke dvije godine, a onda se i on oženio.Već tada nas je počeo zapostavljati, a kada mu je ta druga žena rodila sina mene i sestru je dao u dom za nezbrinutu djecu.
I on nas je odbacio kao dvije vrećice smeća. 5 godina života u domu bilo je kao u paklu, grozno, čak sam pomišljala da sebi oduzmem život, čemu sve. Mislila sam da gore ne može, a onda je moja mlađa sestra otišla.
Jedna porodica usvojila je moju sestru koja mi je bila sve u životu i tek tada sam shvatila da mene u životu čekaju sve gore i gore stvari.
U pubertetu sam krenula lošim putam, baš lošim. Na trenutak sam se osjećala sretno i lijepo, ali vremenom mi je bilo sve gore i gore. Prije dvije godine sam napustila dom, takva pravila i bukvalno sam ostala na ulici.
Sada se bavim najgorim poslovima koje jedna žena može raditi… preživljavam. Grozno, ali ono što me više boli i plaši ovo nije najgore što ću doživjeti.
Godien će proći i niti na OVAJ način neću moći zaraditi da preživim. Nekada uđem na društvene mreže, na profile tako da kažem kojih roditelja.
Njihova djeca uživaju imaju sve… imaju ljubav svojih, tačnije mojih roditelja. Mogle smo tu ljubav i sreću imati i moja sestra i ja.
Za sestru nikada više nisam čula od kako smo se razdvojile. Sa jedne strane mi je neizmjerno žao što više nije pored mene, ali sa druge, ko zna možda ona ima život dostojan čovjeka. Nadam se da je sretna…
