Biljana je 40 dana pod Ostrogom spavala na daskama bez dušeka: Monahinji je postavila 1 pitanje i gorko zažalila zbog toga
4 mins read

Biljana je 40 dana pod Ostrogom spavala na daskama bez dušeka: Monahinji je postavila 1 pitanje i gorko zažalila zbog toga

Danas vam donosimo jednu jako zanimljivu priču koja je jako zanimljiva i veoma pučana. Naime  Biljana je,bila predavač jezika i književnosti, s bogatom biografijom i uspjesima u prosvjeti, odlučila da se povuče iz svijeta svakodnevnog i kroči u svijet tišine i molitve. Dobila je blagoslov da boravi u manastiru Ostrog – svetinji nad svetinjama, gdje se srce spusti, a duh uzdigne.

Znaš, nekad ti duša zadrhti bez razloga, pa osjetiš da te nešto doziva… tiho, ali uporno. I dok svijet juri za materijalnim, neko čuje poziv tišine, skromnosti i vjere. Tako je i jedna učiteljica srca – profesorka Biljana Lazarević iz Smedereva – osjetila da je nešto vuče ka Ostrogu. I otišla je. Ne na dan-dva, ne turistički. Nego punih četrdeset dana, da doživi, upozna i proživi ono što se ne može objasniti riječima.

Prvi dan, kaže, bio je pun sumnji – hoće li smetati monasima? Hoće li moći izdržati? Ali kako su dani odmicali, mir koji je zračio iz svakog kamena postao je njen saputnik.

Kelija u koju je smještena bila je skromna – drvene daske bez dušeka, ćebe preko kreveta, peć i tišina. Tu je spavala, molila se i prvi put istinski slušala sebe.

Život pod Ostrogom nije bajka – to je askeza, odricanje, poniznost. Dva obroka dnevno – čorba bez masnoće, masline, hleb, ponekad sir. Jede se u tišini, bez razgovora. Dok traje obed, jedan monah čitajući Sveto pismo, podsjeća sve za stolom da je duhovna hrana važnija od svake druge.

Monasi su bili zatvoreni, ali ne neprijatniĆute, rade i mole se. Govorili su samo kad bi ih neko pitao, i to tiho, blago. Njihovo ćutanje nije hladno, nego – mudro i smireno.

Posebno ju je dotakla monahinja kod koje je bila na poslušanju. Nekad je bila žena iz svijeta, radila u velikom preduzeću, poštovana i uspješna. A onda – poziv u srcu jači od karijere. Ostavila sve i došla pod Ostrog.

Na početku su je monasi gledali krišom, pomalo s nepoverenjem. A onda su je počeli primati kao jednu od svojih. Učinili su nešto neočekivano – unijeli su joj dušek, sto i stolicu. Taj mali gest izazvao je duboku zahvalnost u njoj.

“Nikada u svom životu nisam cijenila dušek kao tada,” zapisala je.

Posebno ju je ganula priča o jaganjcima. Monasi ih rijetko jedu – samo nekoliko puta godišnje, a i tada najčešće poklanjaju Bogosloviji na CetinjuSkromnost ovdje nije izbor – to je pravilo života.

Vidjela je i pomoć izbjeglicama, siromašnima, bolesnima – sve ono što se ne vidi spolja. Manastir prima mnogo, ali gotovo sve daje dalje – drugim manastirima, sirotinji, djeci bez roditelja.Ono što ju je najviše dirnulo bio je duhovni skladMonasi ne ubjeđuju, ne forsiraju, ne dokazuju se. Oni su tu da svijetle, a ne da zasljepljuju. Puštaju te da sam shvatiš, da sam pronađeš mir koji se ne nameće, nego ti se daruje ako ga tražiš iskreno.

Za kraj, kaže, Ostrog nije samo kamen i molitva. To je mjesto gdje ljudi dolaze – pravoslavci, katolici, muslimani, čak i nevjernici – da dodirnu nešto veće od sebe. Neki dolaze zbog čuda, neki da mole za posao, zdravlje, mir. A neki – da pronađu sebe.

“Svetac pod Ostrogom ne traži ko si i odakle si. Samo da dođeš iskreno,” zapisala je.

I tako, Biljana – nekada profesorica, a sada tražilac duhovne istine – vratila se iz manastira promijenjena. Ne bučno, ne drastično. Ali tiho, skromno i sa svjetlom u očima koje, kaže, nije ponijela sa Ostroga – već je otkrila da ga je cijelo vrijeme nosila u sebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *