Mnoge stvari koje su u Jugoslaviji bile strogo osuđivane danas ne izazivaju nikakve emocije kod ljudi u našem okruženju i postale su potpuno normalne.
Još u vrijeme stare Jugoslavije, građani su se pridržavali strogih moralnih principa, od kojih se danas uopšte ne pridaje važnost nekim od njih. Mnogi ljudi iz tog perioda često osuđuju postupke moderne omladine, kritikujući ih za stvari koje u to vrijeme nisu bile uobičajene.
Problem je u tome što neki stariji ljudi još uvijek ne mogu da prihvate činjenicu da su vremena promijenjena i da je danas svako slobodan da radi ono što je nedavno važilo za neprikladno.
Djevojke nisu živjele s muškarcima van bračne zajednice
Jedan od najstrašnijih scenarija za djevojke u Jugoslaviji bio je život s muškarcem u vanbračnoj zajednici. Komšije nisu bile baš blagonaklone prema djevojci koja je živjela s muškarcem s kojim nije bila vjenčana, nazivajući je iza leđa lakom.
Prema muškarcima koji nisu žurili da se ožene, ali su željeli da budu u odnosu s neudatom damom, odnosilo se daleko tolerantnije. Njihov izbor nije bio osuđivan, samo su usput mogli pomenuti da „Dragan i dalje živi s Snežanom bez papira“. Često su momak i djevojka koji su se odlučili za život u vanbračnoj zajednici morali da kriju to od okoline, jer su se plašili osude.
U današnje vrijeme, ljudi počinju da grade zajednički život prije nego što stave vjenčani prsten na ruke. Vjenčani papir polako gubi garanciju srećnih bezbrižnih veza. Mešanje u lični život je veoma delikatno pitanje, pa se ljudi više brinu da se fokusiraju na sopstvenu sreću.
Neradnici su bili strogo osuđivani
U Jugoslaviji su radili svi: i muškarci, i žene, pa čak i adolescenti. Stvar nije bila samo u želji da se zaradi što više novca, nego je vrijedan čovjek bio na najboljem glasu. Građani Jugoslavije su najstrože osuđivali neradnike koji su bili spremni da ukradu ili opljačkaju, a ne da steknu materijalno bogatstvo svojim radom. Omladina je išla na radne akcije, niko nije mogao da sjedi skrštenih ruku.
Besposličare su odmah prozivali „parazitima društva“ i trudili se da budu što dalje od njih. U tim godinama čak je postojao slogan koji je osuđivao ljude sa takvim načinom života: „Besposličari – naši neprijatelji. Hljeb radnički od njih čuvaj!“
Na svadbu se zvao najuži krug najbližih ljudi
Jugoslovensko vjenčanje – to je poseban kulturni fenomen. Iako danas mnogi organizuju svečanu proslavu u velikom broju s poznatim i manje poznatim ljudima, u nedavnoj prošlosti takvih praksi nije bilo, ali čak i bez toga, događaj je bio obilježen jednako glasno.
U Jugoslaviji su se ljudi skromno vjenčavali u opštini ili čak kod kuće u uskom krugu ljudi. Tih godina mladoženja i mlada su pozivali sve svoje rođake, prijatelje i komšije koji su im najbliži. Bilo je važno da okolina slučajno ne pomisli da je bračni par alav i da poziva tolike zvanice da bi zaradio veću svotu novca.
Nerijetko se dešavalo da par izabere vrijeme vjenčanja kada pada krsna slava, pa u crkvi obavi vjenčanje, prenosi Stil Kurir.
Nisu se šile vjenčanice i nisu kupovana odijela – tada su dolazili u onome što im je bilo dostupno. Takođe se nisu pravile nikakve gala gozbe. Sve je bilo suzdržano, i daleko od toga da su gosti uvijek bili svjedoci proslave. Industrija vjenčanja se razvila tek 1980-ih, pretvarajući jednostavnu registraciju braka u zaista raskošnu proslavu.
