Naslijedio sam imanje od svog pradede, za koga se uvijek pričalo da je negdje zakopao par ćupova zlata.
Čisto iz zafrkancije sam uzeo da idem detektorom za metal po imanju. Igrom slučaja sam naletio na neki bezvrijedni metal, koji sam brzo iskopao a ispod toga se nalazio ćup. Ćup je bio pun zlata baš onako kako se pričalo, i ja sam svo to zlato (osim nekih stvari koje su mi se svidjele) istopio i prodao ljudima, naravno daleko od imanja da se ne bi ništa pročulo.
Od tog dana moram reći da baš lijepo živim i nikome u svom životu nisam ni riječ pisnuo.
Bonus:
“Neki dan dok sam hodala ulicom…”
“Neki dan dok sam hodala ulicom okliznula sam se i slomila gležanj.
Vrištala sam od bolova ali svaka osoba koja me vidjela kako ležim na zemlji samo bi me pogledala i nastavila svojim putem.
Bilo je zaista čudno to doživjeti. Međutim, jedan čovjek me vidio, dovezao svoj kamion i ponudio se da me odveze u bolnicu.
Već je dolazila hitna pomoć, pa sam odbila, ali on je ostao sa mnom, razgovarao i uvjeravao me da će sve biti u redu.
On mi je stvarno ostao u sjećanju. Gotovo deset ljudi je prošlo pored mene, ne obraćajući pažnju, dok je on prišao i pomogao. Stvarno se nadam da je on dobro.”
(Izvor: Brightside/Novi)
