“Odrastala sam u velikom siromaštvu. Kada sam imala 13 godina, bila sam kod školske drugarice i ostala na večeri. Na usta mi je potekla voda kad sam ugledala pečenje na stolu.
Kad su svi počeli jesti i ja sam uzela svoj prvi zalogaj, ali me oštar pogled njene mame zaustavio. Pred svima je rekla: „Zar si stvarno uzela tako malo? Uzmi još!“
Prije nego što sam stigla išta reći, uzela je moj tanjir i napunila ga hranom. Bila sam zatečea, ali dirnuta – mislim da je shvatila koliko mi taj obrok znači. Hrana je bila nevjerovatno ukusna, i uživala sam u svakom zalogaju. Dok sam jela, svi za stolom su me gledali.
Sutradan, kad sam se vratila iz škole, iznenadila sam se kad sam našala majku svoje prijateljice kod nas.
To je bilo prvi put da su se ona i moja mama srele. Mamino lice bilo je crveno.
Okrenula se prema meni i rekla: „Ova gospođa donijela nam je ostatke pečenja jer ti se mnogo svidjelo.“ Ušla sam u kuhinju i vidjela naš frižider pun svježeg povrća i hrane. Moja mama, iako stidljiva i očito pomalo posramljena, nije mogla sakriti svoju sreću.
Njena mama i moja mama su nakon toga ostale prijateljice do dan danas.”
(Brightside: Novi.ba)
