“Prilično smo siromašna porodica i kada je moja mlađa sestra punila 18 godina znala sam da joj je želja da svoje punoljetstvo proslavio kao i njene puno bogatije prijateljice, što s obzirom na našu finansijsku situaciju nije bilo moguće ostvariti.
Ja sam 4 godine sam starija od nje i “nekako” sam se snašla za novac, nebitno na koji način sam došla do nekih 500 eura te sam joj bez njenog znanja organizovala rođendansku zabavu, cipele, haljina i najpopularni kafić u gradu sve za nju i njeno bogato društvo.
Nije mogla da vjeruje, plakala je od sreće, zahvaljivala se, govorila da mi to nikada neće zaboraviti… a onda samo par mjeseci kasnije moja sestra je odlučila da se uda.
(Ilustracija)
Pojavio se neki momak iz Australije… Dok nije otišla govorila je i meni a i roditeljima da su crni dani iza nas, da je siromaštvo stvar prošlosti , ali nakon što se udala i nakon što je otišla za Australiju, samo prvi mjesec nam je poslala nekih 200 dolara.
Skoro 5 godina je prošlo, jedva da je 5 puta nazvala i to kada zove zove mamu, ja kao da nepostojim… ni rođendan se ne sjeti čestitati mi što me posebno pogađe, jer moja sestra vrlo dobro zna šta sam uradila i šta su mi radili kako bih zaradila dovoljno novca da njoj omogućim rođendansku zabavu za 18. rođendan o kakvoj je sanjala, kao i njeno druženje sa mnogo bogatijim prijateljicama.
(Ilustracija)
Međutim kada bi vratila vrijeme opet bih isto uradila jer sam takva, život bih dala za nju, ali valjda je to tako u životu, jedni su rođeni da daju i pomažu, drugi da sve uzimaju samo za sebe. Znam da nisam jedini ovakav slučaj i to me na neki način tješi.
(Ilustracija)
